Intervju – Inga Marković

Moj profesionalni put traje mnogo duže, a počeo je 1995. godine kada sam upisala osnovne studije u Beogradu za diplomiranog dijetetičara nutricionistu na Visokoj medicinskoj školi strukovnih studija. Inače kao dijete ljekara i sa završenom srednjom medicinskom školom logičan slijed je bio da upišem nešto iz oblasti medicine. S obzirom da ovaj smijer tada bio veoma interesantan sa odličnom perspektivom za studente (jer je ovaj kadar tada bio deficitaran u zdravstvenim ustanovama) ja sam se bez dileme odlučila za njega. Tokom školovanja praktična nastava koja je uključivala sve vrhunske medicinske i nemedicinske ustanove u Beogradu sa kolektivnom ishranom (VMA, Klinički centar Srbije, bolnice, domove zdravlja u svim opštinama Beograda, vrtiće, proizvodne pogone prehrambenih industrija, staračke domove, studentske domove …) dala mi je odlične osnove da izaberem upravo kliničku dijetetiku kao svoj osnovni put. Inače ovaj studijski program je jedini koji školuje kadar iz ove oblasti koji pripada zdravstvenim radnicima i zdravstvenim saradnicima. Diplomirala sam na temu Ishrana osoba oboljelih od dijabetesa što je postalo moje uže usmjerenje. Nakon završenih osnovnih studija upisala sam specijalističke studije na istom fakultetu i time stičem zvanje Specijaliste strukovnog dijetetičara nutricioniste iz oblasti Javnog zdravlja. Specijalistički rad sam radila iz oblasti ishrane zdrave djece urbanih i ruralnih područja BiH. Magistarske studije iz oblasti nutricionizma sam upisala 2017. godine na Univerzitetu u Sarajevu. Moje prvo zaposlenje je bilo u Domu zdravlja Doboj gdje učestvujem u pilot projektu otvaranja prvog „Savjetovalištu za dijabetes i hipertenziju“ u RS. Kroz multidisciplinarni pristup oboljelim i timski rad sa kolegama ljekarima i obučenim medicinskim sestrama radilo se na edukaciji oboljelih od ovih hroničnih bolesti.
Iz tog trogodišnjeg iskustva proistekli su vrlo kvalitetni naučni radovi koji su prezentovani na mnogim kongresima u regionu, kako ljekarskim tako i nutricionističkim. Moje prvo zaposlenje je bilo u Domu zdravlja Doboj gdje učestvujem u pilot projektu otvaranja prvog „Savjetovalištu za dijabetes i hipertenziju“ u RS. Kroz multidisciplinarni pristup oboljelim i timski rad sa kolegama ljekarima i obučenim medicinskim sestrama radilo se na edukaciji oboljelih od ovih hroničnih bolesti. Iz tog trogodišnjeg iskustva proistekli su vrlo kvalitetni naučni radovi koji su prezentovani na mnogim kongresima u regionu, kako ljekarskim tako i nutricionističkim.

U borbu za prava oboljelih od dijabetesa sam ušla kao volonter 2014.godine kada smo i osnovali Udruženje dijabetičara Dijabeta Doboj.Od tada traje taj moj volonterski rad kroz osnivanje novih udruženja, Saveza udruženja dijabetičara RS, Saveza udruženja dijabetičara BiH. Cilj nam je bolja dijabetološka zaštita oboljelih u smislu veće dostupnosti edukacija, neophodnih pomagala kao što je veći broj trakica za oboljele, bolja zdravstvena zaštita,dostupnost banjskog liječenja i hiperbarične komore za one kojima je neophodno, da djeci obezbijedimo kontinuirane mjerače glukoze u krvi.Tu je veoma mnogo problema ali se nadamo da ćemo uspjeti.Iskustvo koje sam stekla u radu sa oboljelim iz udruženja upravo su uticali na same ciljeve udruženja. Ono što im je najviše nedostajalo jeste upravo edukacija na polju ishrane koja je i najbitnija stavka u liječenju dijabetesa i prevenciji hroničnih komplikacija.U cijeloj BiH Savjetovalište za dijabetes sa cijelim neophodnim timom zdravstvenih radnika je postojalo samo kod nas u Doboju.To nam je dalo i ideju da udruženja budu vidovi savjetovališta. Dijabeta Doboj upravo ima takav tim ljekari svih specijalnosti neophodnih oboljelom, dijetetičara nutricionistu i edukovane sestre iz oblasti dijabetesa. Svojim radom sa osobama oboljelim od dijabetesa sam stekla i jedini sam u regionu sertifikovani dijetetičar nutricionista koji može vršiti obuku oboljelih po Duselldorf-skom modelu ACCU CHEK edukacijskom programu za oboljele od tip 2 dijabetesa.
Što se tiče Centra on je dugo bio u planu ali sam čekala da završim magistarske studije. Centar radi sada u skladu sa epidemiološkim mjerama i pruža usluge i bolesnim i zdravim.
U Centru je opet okupljen tim ljekara i saradnika iz raznih oblasti kako bi se mogla pružiti najbolja moguća usluga. Dijetetika i nutricionizam je u tijesnoj vezi sa medicinom tako da Centar tako i djeluje.

Najveće greške se prave u načinu pripreme i izboru same namirnice. Naš narod još uvijek nema svijest koliko je bitno pravilno izabrati obrok za sebe i svoju porodicu te kako neku namirnicu pripremiti kako bi ona zadržala svoja svojstva. Nemamo svijest da smo u stvari ono što jedemo i da je Hipokratova tvrdnja „ neka tvoja hrana bude tvoj lijek, a tvoj lijek neka bude tvoja hrana“ zaista jedina i prava istina. Tijelo živi od hrane i njegovo stanje zavisi od onoga šta smo mu dali i čime smo ga nahranili. Kod nas se hrana smatra samo izvorom zadovoljavanja nagona za jelom, nije bitno šta smo pojeli bitno je da nismo gladni. Takođe gurmanluk preovladava u odnosu na pravilan izbor namirnica koje takođe mogu da se vrlo ukusno pripreme. Takođe, svako oboljenja zahtijeva dijetoterapijsko liječenje bez obzira na terapiju koja je propisana. Kako to popraviti? Ovi postulati su duboko ukorjenjeni u naše porodice. Mladi bi trebali da se pozabave ovom problematikom što zbog sebe to i zbog svojih porodica s obzirom da je sve više mladih oboljelih od bolesti od kojih su bolovale naše majke i bake. Moramo da znamo da hranom možemo prevenirati ali i ubrzati razvoj neke bolesti, te je neophodno zaista vrlo ozbiljno prići ovoj problematici. Uvijek sam da se potraži stručno mišljenje u odnosu na portale koji su nam dostupni jer vrlo rijetko sadrže prave informacije ili su nepotpunih informacija. I naravno promjene ukorjenjenih navika mijenjati iz temelja. Nije potrebno uzimati namirnice koje nisu nama lako dostupne i nabavljati „pomodarske“ namirnice već samo našu ishranu i naše domaće namirnice prilagoditi, pravilno pripremati, sezonski kupovati, uobročiti sebe i svoje ukućane i vratiti se kuvanju i kuvanim obrocima uz konzumaciju što više sirovih namirnica naravno onih koje se u tom stanju mogu konzumirati. Ako postoji genetska sklonost ka nekom oboljenju ili ako je osoba već oboljela od neke bolesti obavezno potražiti stručnu pomoć.

Put je bio itekako zahtjevan. Sreću sam imala što je RS sistematizovala u zdravstvenim ustanovama ovaj kadar sa samo ovog fakulteta i priznaju samo dijetetičare nutricioniste sa završenim osnovnim obrazovanjem, a ne doškolovane sa kojekakvim specijalizacijama i master studijama iz oblasti nutricionizma gdje su osnovne studije npr.prehrambeno tehnološke,farmaceutske, pa čak i studije koje nisu ni srodne npr.ekomomija, pravo itd. što je školovanje po bolonjskom procesu omogućilo.Moje osnovne studije su nama koji smo završili dalo obrazovanje iz dva nastavna programa i dijetetike i nutricionizma što nam i daje mogućnost da radimo u zdravstvenim ustanovama i da se bavimo nutritivnim liječenjem i bolesnih i zdravih. Takođe ne razumjevanje je prisutno i kod malog dijela ljekara koji smatraju da takav kadar nije prijeko potreban pa se upuštaju i u nutritivno liječenje. Ljekari nisu za to osposobljeni jer mali ali vrlo mali dio ove nauke oni uče kroz Higijenu jednosemestralni predmet na medicinskom fakultetu kroz samo par časova ( s obzirom na ljekare u porodici znam koliko se ova tematika obrađuje,provjerene informacije). Te šture informacije koje dobiju izučavajući mali dio ove složene nauke ne daje im kompetencije da daju ikakve informacije vezane za ishranu. Mi smo saradnici ljekara i tu svako treba da se bavi svojim poslom jer dijetoterapija se određuje na osnovu postavljene dijagnoze od strane ljekara, ali je propisuje dijetetičar nutricionista. Zadnjih godina nažalost imamo ekspanziju priučenih nutricionista, ali se nadam da će se to zakonski riješiti upravo kroz pravilnu sistematizaciju u cijeloj BiH, jer ovako u stvari imamo pojavu da se nutricionistom može nazvati svako, a u skorije vrijeme dodaju sebi i dijetetičar u nazivu. Privatnu praksu bi takođe trebalo revidirati i vidjeti sa kojim diplomama se sve osnivaju i otvaraju koje kakvi nutricionistički centri i da se na uvid obavezno traže diplome osnovnog obrazovanja sa kojima se ustvari i može jedino ostvariti zaposlenje kako iz drugih oblasti tako i iz ove.

Mi nemamo podatke o broju oboljelih u BiH. Zadnje podatke je dala SZO 2017.godine koja je tada navela da u BiH od dijabetesa boluje 370000 ljudi i da još toliko ljudi i ne zna da ima dijabetes.S obzirom na ovo sada stanje sa korona virusom mislim da nas čeka još veća ekspanzija oboljenja s obzirom na stres, nemogućnost odlaska na preventivne preglede, hipokineziju, gojaznost itd. I prije same korone broj gojaznih osoba u BiH je poprimio epidemijske razmjere a pošto se gojaznost i nekretanje smatraju osnovnim faktorima rizika za dijabetes tip 2 mislim da ćemo tek biti u velikom problemu.A i ulazimo u godišnje doba kada se konzumira „jača hrana“ što će svakao imati svoju posljedicu.

Pošto je klinička dijetetika moje interesovanje najveći broj posjećenih kongresa su upravo medicinski kongresi i smatram da se niko ne može baviti ovom oblasti ako dobro ne poznaje i medicinski dio, te terapiju za pojedina oboljenja (isključivo zbog interakcije hrane i lijekova). Učešće na kongresima mi je pomoglo i što se tiče širokog znanja a i što se tiče poznanstava tako da sarađujem sa mnogim eminentnim ljekarima sa teritorije bivše Jugoslavije. Najviše sam posjećivala endokrinološke kongrese, kardiološke, pedijatrijske, kongrese o gojaznosti itd. kao i nutricionističke kongrese, a posebno bih istakla kongrese koje organizuje SANU i akademik prof.dr Dragan Micić subspecijalista endokrinologije i akademik prof.dr Nebojša Lalić subspecijalista endokrinologije i dijabetologije. Na mnogim medicinskim i nutricionističkim kongresima sam bila i predavač i to mi je posebno zadovoljestvo jer izuzetno volim dijeliti svoje znanje i iskustvo sa drugim kolegama. Smatram da jedan ozbiljan rad svakako zahtijeva i da se posvetite naučno istraživačkom radu. Do sada imam preko 50 sertifikata sa posjećenih kongresa.

Mi smo sastavni dio prirode i ako nam nešto može poboljšati zdravlje i uticati pozitivno na njega onda je to svakako zdrava prirodna hrana kao i kontakt sa samom prirodom.

Što se tiče mog rada u ovim zdravstvenim ustanovama mislim da najbolje opisuje broj pacijenata koji je dobio moje usluge a to je preko 30000 ljudi. Izazovi koje nosi rad u bolnici se odnosi na problematiku i vrstu oboljenja pa čak i udružena oboljenja koja imaju hospitalizovani pacijenti ili oni koji su ambulantno upućeni. Bolnički rad zahtijeva poznavanje same bolesti kao i njenog nutritivnog liječenja a tu se susrećete sa dijabetesom, kardiovaskularnim bolestima, hipertenzijom, infarktom, malignim bolestima, hepatičnim oboljenjima, gastrointestinalnim oboljenjima, bubrežnim bolestima, alergijama, pothranjenošću, anoreksijom, bulimijom, gojaznosti, žučnim bolestima, preoperativnom i postoperativnom ishranom, sondama, stomama, bolestima disajnih organa, pa sad i covidom 19 itd. Svaki oboljeli je individua za sebe i zahtijeva individualni nutritivni pristup. Možda bih kao najveći izazov mogla istaknuti rad sa bolesnicima oboljelim od malignih bolesti s obzirom da se radi o najtežem oboljenju gdje je tjelesno propadanje takvih pacijenata itekako uočljivo, a može se pacijentu itekako nutritivno pomoći.

Hranite se zdravo, živite zdravo i za zdravstvene probleme nađite stručna rješenja.